Exodus 15
1Tada zapeva Mojsije i sinovi Izrailjevi ovu pesmu Gospodu, i rekoše ovako: 1 Pevaću Gospodu, jer se slavno proslavi; 2 konja i konjika vrže u more. 1
2Sila je moja i pesma moja Gospod, 2 koji me izbavi; 1 On je Bog moj, 2 i slaviću Ga; 1 Boga oca mog, 2 i uzvišavaću Ga. 1
3Gospod je velik ratnik; 2 ime mu je Gospod. 1
4Kola Faraonova i vojsku njegovu vrže u more; 2 izbrane vojvode njegove utopiše se u crvenom moru. 1
5Bezdani ih pokriše; 2 padoše u dubinu kao kamen. 1
6Desnica Tvoja, Gospode, proslavi se u sili; 2 desnica Tvoja, Gospode, satre neprijatelja. 1
7I mnoštvom veličanstva svog oborio si one koji ustaše na te; 2 pustio si gnev svoj, i proždre ih kao slamu. 1
8Od daha nozdrva Tvojih sabra se voda; 2 stade u gomilu voda koja teče; 2 stinuše se vali usred mora. 1
9Neprijatelj reče: Teraću, stignuću, 2 deliću plen; 1 nasitiće ih se duša moja, 2 izvući ću mač svoj, istrebiće ih ruka moja. 1
10Ti dunu vetrom svojim, i more ih pokri, 2 i utonuše kao olovo u dubokoj vodi. 1
11Ko je kao Ti među silnima. Gospode? 2 Ko je kao Ti slavan u svetosti, strašan u hvali, i da čini čudesa? 1
12Ti pruži desnicu svoju, i proždre ih zemlja. 1
13Vodiš milošću svojom narod, koji si iskupio, 2 vodiš krepošću svojom u stan svetosti svoje. 1
14Čuće narodi, i zadrhtaće; 2 muka će spopasti one koji žive u zemlji filistejskoj. 1
15Tada će se prepasti starešine edomske, 2 junake moavske spopašće drhat, 2 uplašiće se svi koji žive u hananskoj. 1
16Spopašće ih strah i trepet; 2 od veličine ruke Tvoje zamuknuće kao kamen, 1 dokle ne prođe narod Tvoj, Gospode, 2 dokle ne prođe narod koji si zadobio. 1
17Odvešćeš ih 2 i posadićeš ih na gori nasledstva svog, 1 na mestu koje si sebi za stan spremio, Gospode, 2 u svetinji, Gospode, 2 koju su Tvoje ruke utvrdile. 1
18Gospod će carovati doveka.
19Jer uđoše konji Faraonovi s kolima njegovim i s konjicima njegovim u more, i Gospod povrati na njih vodu morsku; a sinovi Izrailjevi pređoše suvim posred mora.
20I Marija proročica, sestra Aronova, uze bubanj u ruku svoju; a za njom iziđoše sve žene s bubnjevima i sviralama.
21I otpevaše im Marija: 1 Pevajte Gospodu, 2 jer se slavno proslavi; 2 konja i konjika vrže u more.
22Potom krenu Mojsije sinove Izrailjeve od Mora Crvenog, i pođoše u pustinju Sur; i tri dana išavši po pustinji ne nađoše vodu.
23Odande dođoše u Meru, ali ne mogoše piti vodu u Meri, jer beše gorka; otuda se prozva mesto Mera.
24Tada stade narod vikati na Mojsija govoreći: Šta ćemo piti?
25I Mojsije zavapi ka Gospodu, a Gospod mu pokaza drvo, te ga metnu u vodu, i voda posta slatka. Onde mu dade uredbu i zakon, i onde ga okuša.
26I reče: Ako dobro uzaslušaš glas Gospoda Boga svog, i učiniš što je pravo u očima Njegovim, i ako prigneš uho k zapovestima Njegovim i sačuvaš sve uredbe Njegove, nijednu bolest koju sam pustio na Misir neću pustiti na tebe; jer sam ja Gospod, lekar tvoj.
27I dođoše u Elim, gde beše dvanaest izvora i sedamdeset palmi; i onde stadoše u logor kod vode.