Numbers 21
1A kad ču Hananej, car aradski, koji življaše na jugu, da ide Izrailj putem kojim idoše uhode, on se pobi s njima i zarobi ih nekoliko.
2Tada se Izrailj zavetova Gospodu i reče: Ako daš ovaj narod meni u ruke, do temelja ću raskopati gradove njihove.
3I usliši Gospod glas Izrailjev i dade mu Hananeje, a on zatre njih i gradove njihove, i prozva ono mesto Orma.
4Potom pođoše od gore Ora k Crvenom moru obilazeći zemlju edomsku, i oslabi duh narodu od puta.
5I vikaše narod na Boga i na Mojsija: Zašto nas izvedoste iz Misira da izginemo u ovoj pustinji? Jer nema ni hleba ni vode, a ovaj se nikakvi hleb već ogadio duši našoj.
6A Gospod pusti na narod zmije vatrene, koje ih ujedahu, te pomre mnogo naroda u Izrailju.
7Tada dođe narod k Mojsiju i rekoše: Zgrešismo što vikasmo na Gospoda i na tebe; moli Boga neka ukloni zmije od nas. I Mojsije se pomoli za narod.
8I Gospod reče Mojsiju: Načini zmiju vatrenu, i metni je na motku, i koga ujede zmija, neka pogleda u nju, pa će ozdraviti.
9I načini Mojsije zmiju od bronze, i metnu je na motku, i koga god ujede zmija on pogleda u zmiju od bronze, i ozdravi.
10Potom pođoše sinovi Izrailjevi, i stadoše u logor u Ovotu.
11I iz Ovota otišavši stadoše u logor na brdima avarimskim u pustinji koja je prema moavskoj s istoka.
12Odande otišavši stadoše u logor u dolini Zaredu.
13I odatle otišavši stadoše u logor na brdu na Arnonu, koji je u pustinji i izlazi od međe amorejske. Jer je Arnon međa moavska između Moavaca i Amorejaca.
14Zato se kaže u knjizi o ratovima Gospodnjim: 1 Na Vajeva u Sufi i na potoke arnonske. 1
15Jer ti potoci, koji dopiru do mesta Ara, 2 teku pokraj međe moavske.
16A otuda dođoše k Viru; to je studenac za koji beše rekao Gospod Mojsiju: Skupi narod, i daću im vode.
17Tada peva Izrailj pesmu ovu: 1 Diži se, studenče; pripevajte ga; 1
18Studenče, koji kopaše knezovi, 2 koji iskopaše poglavari narodni 1 s onim koji postavi zakon, 2 palicama svojim. A iz pustinje otidoše u Mantanail,
19a iz Mantanaila, u Nadil, a iz Nadila u Vamot,
20a iz Vamota u dolinu koja je u polju moavskom kod gore Fazge i gleda u pustinju.
21Tada posla Izrailj poslanike k Sionu, caru amorejskom govoreći:
22Pusti da prođemo kroz tvoju zemlju, nećemo svrtati ni u polje ni u vinograd, niti ćemo piti vode iz studenaca; ići ćemo carskim putem dokle ne pređemo među tvoju.
23Ali ne dade Sion Izrailju da prođe kroz zemlju njegovu, nego sabra Sion sav narod svoj, i izađe na Izrailja u pustinju, i dođe u Jasu, i pobi se s Izrailjem.
24Ali ga iseče Izrailj oštrim mačem, i osvoji zemlju njegovu od Arona pa do Javoka, do sinova Amonovih, jer tvrda beše međa sinova Amonovih.
25I uze Izrailj sva ona mesta i naseli se u svim gradovima amorejskim, u Esevonu i u svim selima njegovim.
26Jer Esevon beše grad Siona, cara amorejskog, koji beše prvi zavojštio na cara moavskog i beše mu uzeo svu zemlju njegovu do Arnona.
27Zato govore u priči: 1 Hodite u Esevon, 2 da se sagradi i podigne grad Sionov. 1
28Jer oganj izađe iz Esevona, 2 plamen iz grada Sionovog, 1 i spali Ar moavski 2 i stanovnike na visini arnonskoj. 1
29Teško tebi, Moave; 2 propao si, narode Hemosov; 1 dao je sinove svoje koji utekoše 2 i kćeri svoje u ropstvo 2 Sionu, caru amorejskom. 1
30Ali ih postreljasmo, 2 propade Esevon do Devona, 1 i potrsmo ih do Nofe, 2 koja dopire do Medeve.
31I tako živi Izrailj u zemlji amorejskoj.
32Potom posla Mojsije da uhode Jazir, i uzeše sela oko njega, i izagnaše Amorejce koji behu onde.
33Potom obrativši se pođoše u Vasan; i iziđe Og, car vasanski pred njih, on i sav narod njegov na boj u Edrajin.
34A Gospod reče Mojsiju: Ne boj ga se; jer sam ga dao u tvoje ruke i sav narod njegov i zemlju njegovu; i učini mu kako si učinio Sionu, caru Amorejskom koji življaše u Esevonu.
35I pobiše ga i sinove njegove i sav narod njegov, da ne osta nijedan, i osvojiše zemlju njegovu.