Deuteronomy 32
1Slušaj, nebo, govoriću; 2 i zemlja neka čuje govor usta mojih. 1
2Neka se spusti kao dažd nauka moja, 2 i neka padne kao rosa govor moj, 1 kao sitan dažd na mladu travu 2 i kao krupan dažd na odraslu travu. 1
3Jer ću javljati ime Gospodnje; 2 veličajte Boga našeg. 1
4Delo je te Stene savršeno, 2 jer su svi putevi Njegovi pravda; 1 Bog je veran, bez nepravde; 2 pravedan je i istinit. 1
5Oni se pokvariše prema Njemu; 2 njihovo nevaljalstvo nije nevaljalstvo sinova Njegovih; 2 to je rod zao i pokvaren. 1
6Tako li vraćate Gospodu, 2 narode ludi i bezumni? 1 Nije li On Otac tvoj 2 koji te je zadobio? 2 On te je načinio i stvorio. 1
7Opomeni se nekadašnjih dana, 2 pogledajte godine svakog veka; 1 pitaj oca svog i on će ti javiti, 2 starije svoje i kazaće ti. 1
8Kad Višnji razdade nasledstvo narodima, 2 kad razdeli sinove Adamove, 1 postavi međe narodima po broju sinova Izrailjevih. 1
9Jer je deo Gospodnji narod Njegov, 2 Jakov je uže nasledstva Njegovog. 1
10Nađe ga u zemlji pustoj, 2 na mestu strašnom gde buči pustoš; 1 vodi ga unaokolo, uči ga 2 i čuva kao zenicu oka svog. 1
11Kao što orao izmamljuje orliće svoje, 2 diže se nad ptićima svojim, 1 širi krila svoja, uzima ih 2 i nosi na krilima svojim, 1
12Tako ga Gospod vođaše, 2 i s njim ne beše tuđeg boga; 1
13Vođaše ga na visine zemaljske 2 da jede rod poljski, 1 i davaše mu da sisa med iz stene 2 i ulje iz tvrdog kamena, 1
14Maslo od krava i mleko od ovaca 2 s pretilinom od jaganjaca i ovnova vasanskih i jaraca, 1 sa srcem zrna pšeničnih; 2 i pio si vino, krv od grožđa. 1
15Ali se Izrailj ugoji, pa se stade ritati; 2 utio si, udebljao i zasalio; 1 pa ostavi Boga koji ga je stvorio, 2 i prezre stenu spasenja svog. 1
16Na revnost razdražiše Ga tuđim bogovima, 2 gadovima razgneviše Ga. 1
17Prinosiše žrtve đavolima, ne Bogu, 2 bogovima, kojih nisu znali, 1 novim, koji iz bliza dođoše, 2 kojih se nisu strašili oci vaši. 1
18Stenu koja te je rodila zaboravio si; 2 zaboravio si Boga Stvoritelja svog. 1
19Kad to vide Gospod, razgnevi se 2 na sinove svoje i na kćeri svoje, 1
20I reče: Sakriću od njih lice svoje, 2 videću kakav će im biti posledak, 1 jer su rod pokvaren, 2 sinovi u kojima nema vere. 1
21Oni me razdražiše na revnost onim što nije Bog, 2 razgneviše svojim taštinama; 1 i ja ću njih razdražiti na revnost onim koji nije narod, 2 narodom ludim razljutiću ih. 1
22Jer se oganj razgoreo u gnevu mom, 2 i goreće do najdubljeg pakla; 1 spaliće zemlju i rod njen, 2 i popaliće temelje brdima. 1
23Zgrnuću na njih zla, 2 strele svoje pobacaću na njih. 1
24Glad će ih cediti, 2 vrućice i ljuti pomori proždiraće ih; 1 i zube zverske poslaću na njih 2 i jed zmija zemaljskih. 1
25Spolja će ih ubijati mač, 2 a po kletima strah, 1 i momka i devojku, 2 dete na sisi i sedog čoveka. 1
26Rekao bih: Rasejaću ih po svim uglovima zemaljskim, 2 učiniću da nestane spomen njihov između ljudi, 1
27Da mi nije do mržnje neprijateljeve, 2 da se ne bi neprijatelji njihovi poneli i rekli: 1 Ruka se naša uzvisila, 2 a nije Gospod učinio sve ovo. 1
28Jer su narod koji propada sa svojih namera, 2 i nema u njih razuma. 1
29Kamo da su pametni, da razumeju ovo, 2 i gledaju na kraj svoj! 1
30Kako bi jedan gonio hiljadu 2 a dvojica terala deset hiljada, 1 da ih nije stena njihova prodala 2 i Gospod ih predao? 1
31Jer stena njihova nije kao naša Stena; 2 neprijatelji naši neka budu sudije. 1
32Jer je čokot njihov od čokota sodomskog 2 i iz polja gomorskog; 1 grožđe je njihovo grožđe otrovno, 2 puca su mu gorka. 1
33Vino je njihovo otrov zmajevski, 2 i ljuti jed aspidin. 1
34Nije li to sakriveno kod mene, 2 zapečaćeno u riznicama mojim? 1
35Moja je osveta i plata, 2 u svoje vreme popuznuće noga njihova, 1 jer je blizu dan propasti njihove, 2 i ide brzo šta će ih zadesiti. 1
36Sudiće Gospod narodu svom, 2 i žao će mu biti sluga Njegovih, 1 kad vidi da je prošla snaga 2 i da nema ništa ni od uhvaćenog ni od ostavljenog. 1
37I reći će: Gde su bogovi njihovi? 2 Stena u koju se uzdaše? 1
38Koji salo od žrtava njegovih jedoše 2 i piše vino od naliva njihovih. 1 Neka ustanu i pomognu vam, 2 i neka vam budu zaklon. 1
39Vidite sada da sam ja, ja sam, 2 i da nema Boga osim mene. 1 Ja ubijam i oživljujem, 2 ranim i isceljujem, 2 i nema nikoga ko bi izbavio iz moje ruke. 1
40Jer podižem k nebu ruku svoju 2 i kažem: Ja sam živ doveka. 1
41Ako naoštrim sjajni mač svoj 2 i uzmem u ruku sud, 1 učiniću osvetu na neprijateljima svojim 2 i vratiću onima koji mrze na me. 1
42Opojiću strele svoje krvlju, 2 i mač će se moj najesti mesa, 1 krvlju isečenih i zarobljenih, 2 kad počnem osvetu na neprijateljima. 1
43Veselite se narodi s narodom Njegovim, 2 jer će pokajati krv sluga svojih, 1 i osvetiće se neprijateljima svojim, 2 i očistiće zemlju svoju i narod svoj.
44I dođe Mojsije i izgovori sve reči pesme ove narodu, on i Isus, sin Navin.
45A kad izgovori Mojsije sve reči ove svemu Izrailju,
46reče im: Privijte srce svoje k svim rečima koje vam ja danas zasvedočavam, i kazujte ih sinovima svojim da bi držali sve reči ovog zakona i tvorili ih.
47Jer nije prazna reč da za nju ne marite, nego je život vaš; i tom ćete rečju produžiti dane svoje na zemlji, u koju idete preko Jordana da je nasledite.
48U isti dan reče Gospod Mojsiju govoreći:
49Iziđi na ovu goru avarimsku, na goru Navav, koja je u zemlji moavskoj prema Jerihonu, i vidi zemlju hanansku koju dajem sinovima Izrailjevim u državu.
50I umri na gori na koju iziđeš, i priberi s k rodu svom, kao što je umro Aron, brat tvoj na gori Oru i pribrao se k rodu svom.
51Jer mi zgrešiste među sinovima Izrailjevim na vodi od svađe u Kadisu u pustinji Sinu, što me ne proslaviste među sinovima Izrailjevim.
52Pred sobom ćeš videti zemlju, ali nećeš u nju ući, u zemlju koju dajem sinovima Izrailjevim.