Ecclesiastes 1
1Reči propovednika, sina Davidovog cara u Jerusalimu. 1
2Taština nad taštinama, veli propovednik, 2 taština nad taštinama, sve je taština. 1
3Kakva je korist čoveku od svega truda njegovog, 2 kojim se trudi pod suncem? 1
4Naraštaj jedan odlazi i drugi dolazi, 2 a zemlja stoji uvek. 1
5Sunce izlazi i zalazi, 2 i opet hiti na mesto svoje odakle izlazi. 1
6Vetar ide na jug i obrće se, 2 i u obrtanju svom vraća se. 1
7Sve reke teku u more, i more se ne prepunja; 2 odakle teku reke, onamo se vraćaju da opet teku. 1
8Sve je mučno, da čovek ne može iskazati; 2 oko se ne može nagledati, niti se uho može naslušati. 1
9Šta je bilo to će biti, šta se činilo to će se činiti, 2 i nema ništa novo pod suncem. 1
10Ima li šta za šta bi ko rekao: Vidi, to je novo? 2 Već je bilo za vekova koji su bili pre nas. 1
11Ne pominje se šta je pre bilo; 2 ni ono što će posle biti neće se pominjati u onih koji će posle nastati.
12Ja propovednik bejah car nad Izrailjem u Jerusalimu.
13I upravih srce svoje da tražim i razberem mudrošću sve što biva pod nebom; taj mučni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muče oko njega.
14Videh sve što biva pod suncem, i gle, sve je taština i muka duhu. 1
15Šta je krivo ne može se ispraviti, 2 i nedostaci ne mogu se izbrojati.
16Ja rekoh u srcu svom govoreći: Evo, ja postah velik, i pretekoh mudrošću sve koji biše pre mene u Jerusalimu, i srce moje vide mnogo mudrosti i znanja.
17I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost; pa doznah da je i to muka duhu. 1
18Jer gde je mnogo mudrosti, mnogo je brige, 2 i ko umnožava znanje umnožava muku.