Lamentations 4
1Kako potamne zlato, 2 promeni se čisto zlato? 1 Kamenje je od svetinje razmetnuto po uglovima svih ulica. 1
2Dragi sinovi sionski, 2 cenjeni kao najčistije zlato, 1 kako se cene zemljani sudovi, 2 kao delo ruku lončarevih! 1
3I zveri ističu sise svoje i doje mlad svoju, 2 a kći naroda mog posta nemilostiva kao noj u pustinji. 1
4Jezik detetu koje sisa prionu za grlo od žeđi; 2 deca ištu hleba, a nema nikoga da im lomi. 1
5Koji jeđahu poslastice, 2 ginu na ulicama; 1 koji odrastoše u skerletu, 2 valjaju se po bunjištu. 1
6I kar koji dopade kćeri naroda mog veći je od propasti koja dopade Sodomu, 2 koji se zatre u času 2 i ruke se ne zabaviše oko njega. 1
7Nazireji njeni behu čistiji od snega, 2 belji od mleka; 1 telo im beše crvenije od dragog kamenja, 2 glatki kao safir. 1
8A sada im je lice crnje od uglja, 2 ne poznaju se na ulicama; 1 koža im se prilepila za kosti, 2 osušila se kao drvo. 1
9Bolje bi onima koji su pobijeni mačem nego onima koji mru od gladi, 2 koji izdišu ubijeni od nestašice roda zemaljskog. 1
10Svojim rukama žene žalostive kuvaše decu svoju, 2 ona im biše hrana u pogibli kćeri naroda mog. 1
11Navrši Gospod gnev svoj, 2 izli žestoki gnev svoj, 1 i raspali oganj na Sionu, 2 koji mu proždre temelje. 1
12Ne bi verovali carevi zemaljski i svi stanovnici po vasiljenoj 2 da će neprijatelj i protivnik ući na vrata jerusalimska. 1
13Ali bi za grehe proroka njegovih i za bezakonja sveštenika njegovih, 2 koji prolivahu krv pravedničku usred njega. 1
14Lutahu kao slepci po ulicama, 2 kaljahu se krvlju, 2 koje ne mogahu da se ne dotiču haljinama svojim. 1
15Odstupite, nečisti, viču im, 2 odstupite, odstupite, ne dodevajte se ničega. 1 I odlaze i skitaju se; 2 i među narodima se govori: Neće se više staniti. 1
16Gnev Gospodnji raseja ih, 2 neće više pogledati na njih; 1 ne poštuju sveštenika, 2 nisu žalostivi na starce. 1
17Već nam oči iščileše izgledajući pomoć zaludnu; 2 čekasmo narod koji ne može izbaviti. 1
18Vrebaju nam korake, 2 da ne možemo hoditi po ulicama svojim, 1 približi se kraj naš, 2 navršiše se dani naši, dođe kraj naš. 1
19Koji nas goniše, 2 behu lakši od orlova nebeskih, 1 po gorama nas goniše, 2 u pustinji nam zasedaše. 1
20Disanje nozdrva naših, pomazanik Gospodnji, 2 za kog govorasmo da ćemo živeti pod senom njegovim među narodima, 2 uhvati se u jame njihove. 1
21Raduj se i veseli se, kćeri edomska, 2 koja živiš u zemlji Uzu! 1 Doći će do tebe čaša, opićeš se, 2 i otkrićeš se. 1
22Svrši se kar za bezakonje tvoje, kćeri sionska; 2 neće te više voditi u ropstvo; 1 pohodiće tvoje bezakonje, kćeri edomska, 2 otkriće grehe tvoje.