Jeremiah 14
1Reč Gospodnja koja dođe Jeremiji o suši. 1
2Juda tuži, i vrata su mu žalosna; 2 leže na zemlji u crno zaviti; 2 vika iz Jerusalima podiže se. 1
3Najveći između njih šalju najmanje na vodu; 2 došavši na studence ne nalaze vode, 1 vraćaju se s praznim sudovima svojim, 2 stide se i srame se i pokrivaju glavu svoju. 1
4Zemlja je ispucala, jer ne beše dažda na zemlji; 2 zato se težaci stide i pokrivaju glavu svoju. 1
5I košuta u polju ostavlja mlade svoje, 2 jer nema trave. 1
6I divlji magarci stojeći na visovima vuku u se vetar kao zmajevi, 2 oči im iščileše, 2 jer nema trave. 1
7Kad bezakonja naša svedoče na nas, Gospode, 2 učini radi imena svog; 1 jer je mnogo odmeta naših, 2 Tebi sagrešismo. 1
8Nado Izrailjeva! 2 Spasitelju njegov u nevolji! 1 Zašto si kao tuđin u ovoj zemlji 2 i kao putnik koji se svrati da prenoći? 1
9Zašto si kao umoran čovek, 2 kao junak, koji ne može izbaviti? 1 Ta, Ti si usred nas, Gospode, 2 i ime je Tvoje prizvano na nas; 2 nemoj nas ostaviti. 1
10Ovako govori Gospod za narod ovaj: 1 Milo im je da se skitaju, 2 ne ustavljaju noge svoje, 1 zato nisu mili Gospodu; 2 sada će se opomenuti bezakonja njihova 2 i pohodiće grehe njihove.
11Potom reče mi Gospod: Ne moli se za taj narod da bi mu bilo dobro.
12Ako će i postiti, neću uslišiti vike njihove; i ako će prineti žrtve paljenice i dar, neće mi to ugoditi, nego mačem i glađu i pomorom pomoriću ih.
13Tada rekoh: Oh, Gospode Gospode, evo, proroci im govore: Nećete videti mača, i neće biti gladi u vas, nego ću vam dati mir pouzdan na ovom mestu.
14A Gospod mi reče: Laž prorokuju ti proroci u moje ime, nisam ih poslao, niti sam im zapovedio, niti sam im govorio; lažne utvare i gatanje i ništavilo i prevaru srca svog oni vam prorokuju.
15Zato ovako veli Gospod za proroke koji prorokuju u moje ime, a ja ih nisam poslao, i govore: Neće biti mača ni gladi u ovoj zemlji: od mača i gladi izginuće ti proroci.
16A narod ovaj, kome oni prorokuju, biće povaljan po ulicama jerusalimskim od gladi i mača, i neće biti nikoga da ih pogrebe, njih, žene njihove i sinove njihove i kćeri njihove; tako ću izliti na njih zloću njihovu. 1
17Reci im dakle ovu reč: 1 Neka oči moje liju suze danju i noću 2 i neka ne prestaju, 1 jer devojka, kći mog naroda satre se veoma, 2 od udarca preljutog. 1
18Ako iziđem u polje, eto pobijenih mačem; 2 ako uđem u grad, eto iznemoglih od gladi; 2 jer i prorok i sveštenik otidoše u zemlju koju ne znaju. 1
19Eda li si sasvim odbacio Judu? 2 Eda li je omrzao duši Tvojoj Sion? 1 Zašto si nas udario tako da nam nema leka? 2 Čekasmo mir, ali nema dobra; 2 i vreme da ozdravimo, a gle, strah. 1
20Priznajemo, Gospode, zloću svoju, 2 bezakonje otaca svojih, 2 zgrešili smo Ti. 1
21Nemoj nas odbaciti radi imena svog; 2 nemoj naružiti prestola slave svoje, 1 opomeni se zaveta svog s nama, 2 nemoj ga ukinuti. 1
22Ima li među taštinama u naroda koji da daje dažd? 2 Ili nebesa, daju li sitan dažd? 1 Nisi li Ti to, Gospode Bože naš? 2 Zato Tebe čekamo, jer Ti činiš sve to.