Jeremiah 4
1Ako ćeš se vratiti, Izrailju, veli Gospod, k meni se vrati, 2 i ako ukloniš gadove svoje ispred mene, nećeš se skitati. 1
2I klećeš se istinito, verno i pravo: Tako da je živ Gospod. 2 I narodi će se blagosiljati Njim, i Njim će se hvaliti.
3Jer ovako veli Gospod Judejcima i Jerusalimljanima: 1 orite sebi krčevinu, 2 i ne sejte u trnje. 1
4Obrežite se Gospodu, 2 i skinite okrajak sa srca svog, 2 Judejci i Jerusalimljani, 1 da ne iziđe jarost moja kao oganj 2 i razgori se da ne bude nikoga ko bi ugasio 2 za zla dela vaša.
5Objavite u Judeji i oglasite u Jerusalimu i recite: 1 trubite u trubu po zemlji; 2 vičite, sazovite narod i recite: 2 Skupite se, i uđimo u tvrde gradove. 1
6Podignite zastavu prema Sionu, bežite i ne stajte, 2 jer ću dovesti zlo od severa i pogibao veliku. 1
7Izlazi lav iz česte svoje 2 i koji zatire narode krenuvši se ide s mesta svog 1 da obrati zemlju tvoju u pustoš, 2 gradovi tvoji da se raskopaju da ne bude nikoga u njima. 1
8Za to pripašite kostret, plačite i ridajte, 2 jer se žestoki gnev Gospodnji nije odvratio od nas.
9I tada će, veli Gospod, nestati srca caru i srca knezovima, i sveštenici će se udiviti i proroci će se začuditi.
10I rekoh: Ah Gospode Gospode! Baš si prevario ovaj narod i Jerusalim govoreći: Imaćete mir, a mač dođe do duše.
11U to će se vreme kazati ovom narodu i Jerusalimu: Vetar vruć s visokih mesta u pustinji duva ka kćeri naroda mog, ne da proveje ni pročisti.
12Vetar jači od tih doći će mi; i ja ću im sada izreći sud. 1
13Gle, kao oblak podiže se, 2 i kola su mu kao vihor, konji su mu brži od orlova. 2 Teško nama! Propadosmo. 1
14Umij srce svoje od zla, Jerusalime, da bi se izbavio; 2 dokle će stajati u tebi misli tvoje ništave? 1
15Jer glas javlja od Dana, 2 i oglašuje zlo od gore Jefremove. 1
16Kazujte narodima; 2 evo oglašujte za Jerusalim 1 da idu stražari iz daleke zemlje, 2 i puštaju glas svoj na gradove Judine. 1
17Kao čuvari poljski staće oko njega, 2 jer se odmetnu od mene, 2 veli Gospod. 1
18Put tvoj i dela tvoja to ti učiniše; 2 to je od zla tvog da je gorko i da ti dopire do srca. 1
19Jaoh utroba, jaoh utroba! 2 Boli me u srcu; srce mi bije; 1 ne mogu ćutati; 2 jer glas trubni čuješ, dušo moja, viku ubojnu. 1
20Pogibao na pogibao oglašuje se; 2 jer se pustoši sva zemlja, 1 najedanput će se opustošiti moji šatori, 2 zavesi moji za čas. 1
21Dokle ću gledati zastavu? 2 Slušati glas trubni? 1
22Jer je narod moj bezuman, ne poznaje me, 2 ludi su sinovi i bez razuma, 1 mudri su da zlo čine, 2 a dobro činiti ne umeju. 1
23Pogledah na zemlju, a gle bez obličja je i pusta; 2 i na nebo, a svetlosti njegove nema. 1
24Pogledah na gore, 2 a gle, tresu se i svi humovi drmaju se. 1
25Pogledah, a gle, nema čoveka, 2 i sve ptice nebeske odletele. 1
26Pogledah, a gle, Karmil je pustinja 2 i svi gradovi njegovi oboreni od Gospoda, 2 od žestokog gneva Njegovog.
27Jer ovako govori Gospod: 1 Sva će zemlja opusteti; 2 ali neću sasvim zatrti. 1
28Zato će tužiti zemlja, i nebo će gore potamneti, 2 jer rekoh, namislih, i neću se raskajati, niti ću udariti natrag. 1
29Od vike konjika i strelaca pobeći će svi gradovi, 2 otići će u guste šume i na stene će se popeti; 1 svi će gradovi biti ostavljeni 2 i niko neće u njima živeti. 1
30A ti, opustošena, šta ćeš činiti? 1 Ako se i oblačiš u skerlet, 2 ako se i kitiš nakitom zlatnim, 2 i mažeš lice svoje, 1 zaludu se krasiš, 2 preziru te milosnici, traže dušu tvoju. 1
31Jer čujem glas kao porodiljin, 2 cviljenje kao žene koja se prvi put porađa, 1 glas kćeri sionske, koja rida, 2 pruža ruke svoje govoreći: 1 Teško meni! Jer mi nestaje duša od ubilaca.