Isaiah 33
1Teško tebi, koji pustošiš a tebe ne pustoše, 2 i koji činiš neveru a tebi se ne čini nevera; 1 kad prestaneš pustošiti, bićeš opustošen, 2 kad prestaneš činiti neveru, činiće ti se nevera. 1
2Gospode, smiluj se na nas, 2 Tebe čekamo; 1 budi im mišica svako jutro, 2 i spasenje naše u nevolji. 1
3Narodi pobegoše od jake vike, 2 rasejaše se narodi što se ti podiže. 1
4I pokupiće se plen vaš kao što se kupe gusenice, 2 skočiće na nj kao što skaču skakavci. 1
5Uzvišen je Gospod, jer nastava na visini; 2 napuniće Sion suda i pravde. 1
6I tvrđa vremena tvog, sila spasenja tvog biće mudrost i znanje; 2 strah Gospodnji biće blago tvoje. 1
7Eto, junaci njihovi viču na polju, 2 i poslanici mirni plaču gorko: 1
8Putevi opusteše, 2 putnici ne putuju; 1 pokvari ugovor, 2 odbaci gradove, 2 ne mari za čoveka. 1
9Zemlja tuži i čezne, 2 Livan se stidi i vene, 1 Saron je kao pustinja, 2 Vasan i Karmil ogoleše. 1
10Sada ću ustati, veli Gospod, 2 sada ću se uzvisiti, sada ću se podignuti. 1
11Zatrudnećete slamom, rodićete strnjiku; 2 gnev vaš proždreće vas kao oganj. 1
12I narodi će biti kao peći krečne, 2 izgoreće ognjem kao trnje posečeno. 1
13Slušajte koji ste daleko šta sam učinio, 2 i koji ste blizu poznajte moć moju. 1
14Grešnici u Sionu uplašiće se, 2 drhat će spopasti licemere, 2 i reći će: 1 Ko će od nas ostati kod ognja koji proždire? 2 Ko će od nas ostati kod večne žege? 1
15Ko hodi u pravdi 2 i govori šta je pravo; 1 ko mrzi na dobitak od nasilja; 2 ko otresa ruke svoje da ne primi poklon; 1 ko zatiskuje uši svoje da ne čuje za krv, 2 i zažima oči svoje da ne vidi zlo; 1
16On će nastavati na visokim mestima; 2 gradovi na stenama biće mu utočište, 1 hleb će mu se davati, 2 voda mu neće nedostajati. 1
17Oči će ti videti cara u krasoti njegovoj, 2 gledaće zemlju daleku. 1
18Srce će tvoje misliti o strahu govoreći: 2 Gde je pisar? 1 Gde brojač? 2 Gde je onaj što pregleda kule? 1
19Nećeš videti žestok narod, 2 narod koji govori iz dubina da se ne razbira, 2 u koga je jezik mutav da se ne razume. 1
20Pogledaj na Sion, 2 grad praznika naših; 1 oči tvoje neka vide Jerusalim, 2 mirni stan, 1 šator, koji se neće odneti, 2 kome se kolje neće nikada pomeriti, 2 i nijedno mu se uže neće otkinuti. 1
21Nego će nam onde Gospod veliki biti mesto reka i potoka širokih, 2 po kojima neće ići lađa s veslima, 2 niti će velika lađa prolaziti onuda. 1
22Jer je Gospod naš sudija, 2 Gospod je koji nam postavlja zakone, 1 Gospod je car naš, 2 On će nas spasti. 1
23Oslabiše tvoja uža, 2 ne mogu tvrdo držati katarke svoje 2 ni razapeti jedra; 1 tada će se razdeliti velik plen, 2 hromi će razgrabiti plen. 1
24I niko od stanovnika neće reći: 2 Bolestan sam. 1 Narodu koji živi u njemu oprostiće se bezakonje.