Isaiah 64
1O da bi razdro nebesa i sišao, 2 da se rastope gore od Tebe, 1
2Kao što se na ognju razgori granje 2 i voda uzavri od ognja, 1 da ime Tvoje poznaju neprijatelji Tvoji 2 i da narodi drhću od Tebe. 1
3Kad si činio strahote kojima se ne nadasmo, 2 Ti si silazio, i gore se rastapahu od Tebe. 1
4Otkako je veka ne ču se, 2 niti se ušima dozna, 1 niti oko vide Boga osim Tebe 2 da bi tako učinio onima koji Ga čekaju. 1
5Sretao si onog koji se raduje tvoreći pravdu; 2 pominju Te na putevima Tvojim; 1 gle, Ti si se razgnevio što grešismo; 2 da na njima jednako ostasmo, bismo se spasli. 1
6Ali svi bejasmo kao nečisto šta, 2 i sva naša pravda kao nečista haljina; 1 zato opadosmo svi kao list, 2 i bezakonja naša kao vetar odnesoše nas. 1
7Nikoga ne bi da priziva ime Tvoje, 2 da ustane da se Tebe drži, 1 jer si sakrio lice svoje od nas 2 i rastopio si nas bezakonjem našim. 1
8Ali sada, Gospode, Ti si naš Otac; 2 mi smo kao, a Ti si naš lončar, 2 i svi smo delo ruku Tvojih. 1
9Gospode, ne gnevi se veoma, 2 i ne pominji doveka bezakonje; 2 evo, pogledaj; mi smo svi Tvoj narod. 1
10Gradovi svetosti Tvoje opusteše; 2 Sion opuste, Jerusalim posta pustoš. 1
11Dom naše svetinje i naše krasote, 2 u kome Te slaviše oci naši, 1 izgore ognjem, 2 i sve što nam beše drago potrveno je. 1
12Hoćeš li se na to uzdržati, Gospode, 2 i ćutati, i jednako nas mučiti?