Isaiah 6
1Godine koje umre car Ozija videh Gospoda gde sedi na prestolu visokom i izdignutom, i skut Mu ispunjavaše crkvu.
2Serafimi stajahu više Njega, svaki ih imaše šest krila: dvema zaklanjaše lice svoje i dvema zaklanjaše noge svoje, a dvema leteše.
3I vikahu jedan drugom govoreći: 1 Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; 2 puna je sva zemlja slave Njegove.
4I zadrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i dom se napuni dima.
5I rekoh: Jao meni! Pogiboh, jer sam čovek nečistih usana, i živim usred naroda nečistih usana, jer Cara Gospoda nad vojskama videh svojim očima.
6A jedan od serafima dolete k meni držeći u ruci živ ugljen, koji uze s oltara kleštima,
7i dotače se usta mojih, i reče: Evo, ovo se dotače usta tvojih, i bezakonje tvoje uze se, i greh tvoj očisti se.
8Potom čuh glas Gospodnji gde reče: Koga ću poslati? I ko će nam ići? A ja rekoh: Evo mene, pošalji mene.
9A On reče: Idi, i reci tom narodu: 1 Slušajte ali nećete razumeti, 2 gledajte ali nećete poznati. 1
10Učini da odeblja srce tom narodu 2 i uši da im otežaju, 2 i oči im zatvori, 1 da ne vide očima svojim 2 i ušima svojim da ne čuju 2 i srcem svojim da ne razumeju 1 i ne obrate se i ne iscele. 1
11A ja rekoh: 2 Dokle, Gospode? 1 A On reče: 2 Dokle ne opuste gradovi da budu bez stanovnika 1 i kuće da budu bez ljudi, 2 i zemlja dokle sasvim ne opusti, 1
12I dokle Gospod opravi daleko ljude 2 i bude sama pustoš u zemlji. 1
13Ali će još biti u njoj desetina, 2 pa će se i ona zatrti; 1 ali kao hrast ili brest, 2 kojima i kad zbace lišće ostaje stablo, 1 tako će sveto seme biti njeno stablo.