Job 10
1Dodijao je duši mojoj život moj; 2 pustiću od sebe tužnjavu svoju, 2 govoriću u jadu duše svoje. 1
2Reći ću Bogu: Nemoj me osuditi; 2 kaži mi zašto se preš sa mnom. 1
3Je li Ti milo da činiš silu, 2 da odbacuješ delo ruku svojih 2 i savet bezbožnički obasjavaš? 1
4Jesu li u Tebe oči telesne? 2 Vidiš li kao što vidi čovek? 1
5Jesu li dani tvoji kao dani čovečiji, 2 i godine tvoje kao vek ljudski, 1
6Te istražuješ moje bezakonje 2 i za greh moj razbiraš? 1
7Ti znaš da nisam kriv, 2 i nema nikoga ko bi izbavio iz Tvoje ruke. 1
8Tvoje su me ruke stvorile i načinile, 2 i Ti me odsvuda potireš. 1
9Opomeni se da si me kao od kala načinio, 2 i opet ćeš me u prah obratiti. 1
10Nisi li me kao mleko slio 2 i kao sir usirio me? 1
11Navukao si na me kožu i meso, 2 i kostima i žilama spleo si me. 1
12Životom i milošću darivao si me; 2 i staranje Tvoje čuvalo je duh moj. 1
13I sakrio si to u srcu svom; 2 ali znam da je u Tebe. 1
14Ako sam zgrešio, opazio si me, 2 i nisi me oprostio bezakonja mog. 1
15Ako sam skrivio, teško meni! 1 Ako li sam prav, ne mogu podignuti glave, 2 pun sramote i videći muku svoju. 1
16I ako se podigne, 2 goniš me kao lav, 2 i opet činiš čudesa na meni. 1
17Ponavljaš svedočanstva svoja protiv mene, 2 i umnožavaš gnev svoj na me; 2 vojske jedne za drugom izlaze na me. 1
18Zašto si me izvadio iz utrobe? 2 O da umreh! Da me ni oko ne vide! 1
19Bio bih kao da nikada nisam bio; 2 iz utrobe u grob bio bih odnesen. 1
20Nije li malo dana mojih? 2 Prestani dakle i okani me se 2 da se malo oporavim, 1
21Pre nego otidem odakle se neću vratiti, 2 u zemlju tamnu i u sen smrtni, 1
22U zemlju tamnu kao mrak 2 i u sen smrtni, 1 gde nema promene 2 i gde je videlo kao tama.