Job 31
1Veru učinih sa očima svojim, 2 pa kako bih pogledao na devojku? 1
2Jer kakav je deo od Boga odozgo? 2 I kakvo nasledstvo od Svemogućeg s visine? 1
3Nije li pogibao nevaljalom 2 i čudo onima koji čine bezakonje? 1
4Ne vide li On puteve moje, 2 i sve korake moje ne broji li? 1
5Ako hodih s lažju 2 ili ako pohita noga moja na prevaru, 1
6Neka me izmeri na merilima pravim, 2 i neka Bog pozna dobrotu moju. 1
7Ako su koraci moji zašli s puta, 2 i ako je za očima mojim pošlo srce moje, 2 i za ruke moje prionulo šta god, 1
8Neka ja sejem a drugi jede, 2 i neka se iskorene izdanci moji. 1
9Ako se zanelo srce moje za kojom ženom, 2 i ako sam vrebao na vratima bližnjeg svog, 1
10Neka drugom melje žena moja, 2 i neka se drugi nad njom povijaju. 1
11Jer je to grdilo 2 i bezakonje za sudije. 1
12Jer bi to bio oganj koji bi proždirao do uništenja, 2 i svu bi moju letinu iskorenio. 1
13Ako nisam hteo doći na sud sa slugom svojim ili sa sluškinjom svojom, 2 kad bi se tužili na mene; 1
14Jer šta bih činio kad bi se Bog podigao, 2 i kad bi potražio, šta bih Mu odgovorio? 1
15Koji je mene stvorio u utrobi, nije li stvorio i njega? 2 Nije li nas On isti sazdao u materici? 1
16Ako sam odbio siromasima želju njihovu, 2 i oči udovici zamutio, 1
17I ako sam zalogaj svoj sam jeo, 2 a nije ga jela i sirota, 1
18Jer je od mladosti moje rasla sa mnom kao kod oca, 2 i od utrobe matere svoje vodao sam je; 1
19Ako sam gledao koga gde gine nemajući haljine, 2 i siromaha gde se nema čime pokriti, 1
20Ako me nisu blagosiljala bedra njegova 2 što se runom ovaca mojih utoplio, 1
21Ako sam izmahnuo rukom na sirotu, 2 kad videh na vratima pomoć svoju, 1
22Neka mi ispadne rame iz pleća, 2 i ruka moja neka se otkine iz zgloba. 1
23Jer sam se bojao pogibli od Boga, 2 kog veličanstvu ne bih odoleo. 1
24Ako sam polagao na zlato nadanje svoje, 2 ili čistom zlatu govorio: Uzdanico moja! 1
25Ako sam se veselio što mi je imanje veliko 2 i što mnogo stiče ruka moja, 1
26Ako sam gledao na sunce, kad sjaje, 2 i na mesec kad ponosito hodi, 1
27I srce se moje potajno prevarilo 2 i ruku moju poljubila usta moja, 1
28I to bi bilo bezakonje za sudije, 2 jer bih se odrekao Boga ozgo; 1
29Ako sam se radovao nesreći nenavidnika svog, 2 i ako sam zaigrao kada ga je zlo zadesilo, 1
30Jer ne dadoh jeziku svom da greši 2 tražeći dušu njegovu s proklinjanjem; 1
31Ako ne govorahu domašnji moji: Ko bi nam dao meso njegovo? 2 Ne možemo se ni najesti; 1
32Stranac nije noćivao napolju; 2 vrata svoja otvarao sam putniku; 1
33Ako sam, kao što čine ljudi, tajio prestupe svoje 2 i krio svoje bezakonje u svojim nedrima, 1
34Ako sam i mogao plašiti veliko mnoštvo, 2 ipak od najmanjeg u domu beše me strah; 2 zato ćutah i ne odlažah od vrata. 1
35O da bih imao koga da me sasluša! 2 Gle, želja je moja da mi Svemogući odgovori 2 i suparnik moj da mi napiše knjigu. 1
36Nosio bih je na ramenu svom, 2 vezao bih je sebi kao venac, 1
37Broj koraka svojih kazao bih Mu, 2 kao knez pristupio bih k Njemu. 1
38Ako je na me vikala moja zemlja, 2 i brazde njene plakale, 1
39Ako sam jeo rod njen bez novaca 2 i dosađivao duši gospodara njenih, 1
40Mesto pšenice neka mi rađa trnje, 2 i mesto ječma kukolj. Svršiše se reči Jovove.