Job 9
1A Jov odgovori i reče: 1
2Zaista, znam da je tako; 2 jer kako bi mogao čovek biti prav pred Bogom? 1
3Ako bi se hteo preti s Njim, 2 ne bi Mu mogao odgovoriti od hiljade na jednu. 1
4Mudar je srcem i jak snagom; 2 ko se je opro Njemu i bio srećan? 1
5On premešta gore, da niko i ne opazi; 2 prevraća ih u gnevu svom; 1
6On kreće zemlju s mesta njenog 2 da joj se stupovi drmaju; 1
7On kad zapreti suncu, ne izlazi; 2 On zapečaćava zvezde; 1
8On razapinje nebo sam, 2 i gazi po valima morskim; 1
9On je načinio zvezde 2 kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; 1
10On čini stvari velike i neispitive i divne, 2 kojima nema broja. 1
11Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; 2 prođe, a ja ga ne opazim. 1
12Gle, kad uhvati, ko će Ga nagnati da vrati? 2 Ko će Mu kazati: Šta radiš? 1
13Bog ne usteže gneva svog, 2 padaju poda Nj oholi pomoćnici. 1
14A kako bi Mu ja odgovarao 2 i birao reči protiv Njega? 1
15Da sam i prav, neću Mu se odgovoriti, 2 valja da se molim sudiji svom. 1
16Da Ga zovem i da mi se odzove, 2 još ne mogu verovati da je čuo glas moj. 1
17Jer me je vihorom satro 2 i zadao mi mnogo rana nizašta. 1
18Ne da mi da odahnem, 2 nego me siti gorčinama. 1
19Ako je na silu, gle, On je najsilniji; 2 ako na sud, ko će mi svedočiti? 1
20Da se pravdam, moja će me usta osuditi; 2 da sam dobar, pokazaće da sam nevaljao. 1
21Ako sam dobar, neću znati za to; 2 omrzao mi je život moj. 1
22Svejedno je; 2 zato rekoh: i dobrog i bezbožnog On potire. 1
23Kad bi još ubio bič najedanput! 2 Ali se smeje iskušavanju pravih. 1
24Zemlja se daje u ruke bezbožniku; 2 lice sudija njenih zaklanja; 2 ako ne On, da ko? 1
25Ali dani moji biše brži od glasnika; 2 pobegoše, ne videše dobra. 1
26Prođoše kao brze lađe, 2 kao orao kad leti za hranu. 1
27Ako kažem: Zaboraviću tužnjavu svoju, 2 ostaviću gnev svoj i okrepiću se; 1
28Strah me je od svih muka mojih, 2 znam da me nećeš opravdati. 1
29Biću kriv; 2 zašto bih se mučio uzalud? 1
30Da se izmijem vodom snežnicom, 2 i da očistim sapunom ruke svoje, 1
31Tada ćeš me zamočiti u jamu 2 da se gade na me moje haljine. 1
32Jer nije čovek kao ja 2 da Mu odgovaram, 2 da idem s Njim na sud; 1
33Niti ima među nama kmeta 2 da bi stavio ruku svoju među nas dvojicu. 1
34Neka odmakne od mene prut svoj, 2 i strah Njegov neka me ne straši; 1
35Tada ću govoriti, i neću Ga se bojati; 2 jer ovako ne znam za sebe.