Job 7
1Nije li čovek na vojsci na zemlji? 2 A dani njegovi nisu li kao dani nadničarski? 1
2Kao što sluga uzdiše za senom 2 i kao što nadničar čeka da svrši, 1
3Tako su meni dati u nasledstvo meseci zaludni 2 i noći mučne određene mi. 1
4Kad legnem, govorim: Kad ću ustati? 2 I kad će proći noć? 2 I sitim se prevrćući se do svanuća. 1
5Telo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, 2 koža moja puca i raščinja se. 1
6Dani moji brži biše od čunka, 2 i prođoše bez nadanja. 1
7Opomeni se da je moj život vetar, 2 da oko moje neće više videti dobra, 1
8Niti će me videti oko koje me je viđalo; 2 i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti. 1
9Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, 2 tako ko siđe u grob, neće izaći, 1
10Neće se više vratiti kući svojoj, 2 niti će ga više poznati mesto njegovo. 1
11Zato ja neću braniti ustima svojim, 2 govoriću u tuzi duha svog, 2 naricati u jadu duše svoje. 1
12Eda li sam more ili kit, 2 te si namestio stražu oko mene? 1
13Kad kažem: Potešiće me odar moj, 2 postelja će mi moja olakšati tužnjavu, 1
14Tada me strašiš snima 2 i prepadaš me utvarama, 1
15Te duša moja voli biti udavljena, 2 voli smrt nego kosti moje. 1
16Dodijalo mi je; neću do veka živeti; 2 prođi me se; jer su dani moji taština. 1
17Šta je čovek da ga mnogo ceniš 2 i da mariš za nj? 1
18Da ga pohodiš svako jutro, 2 i svaki čas kušaš ga? 1
19Kad ćeš se odvratiti od mene 2 i pustiti me da progutam pljuvanku svoju? 1
20Zgrešio sam; šta ću Ti činiti, o čuvaru ljudski? 2 Zašto si me metnuo sebi za belegu, te sam sebi na tegobu? 1
21Zašto mi ne oprostiš greh moj 2 i ne ukloniš moje bezakonje? 1 Jer ću sad leći u prah, 2 i kad me potražiš, mene neće biti.