Job 14
1Čovek rođen od žene kratka je veka i pun nemira. 2
2Kao cvet niče, i odseca se, 2 i beži kao sen, i ne ostaje. 1
3I na takvog otvaraš oko svoje, 2 i mene vodiš na sud sa sobom! 1
4Ko će čisto izvaditi iz nečista? 2 Niko. 1
5Izmereni su dani njegovi, 2 broj meseca njegovih u Tebe je; 2 postavio si mu među, preko koje ne može preći. 1
6Odvrati se od njega da počine 2 dokle ne navrši kao nadničar dan svoj. 1
7Jer za drvo ima nadanja, ako se poseče, 2 da će se još omladiti 2 i da neće biti bez izdanka; 1
8Ako i ostari u zemlji koren njegov 2 i u prahu izumre panj njegov, 1
9Čim oseti vodu, opet napupi 2 i pusti grane kao prisad. 1
10A čovek umire iznemogao; 2 i kad izdahne čovek, gde je? 1
11Kao kad voda oteče iz jezera 2 i reka opadne i usahne, 1
12Tako čovek kad legne, ne ustaje više; 2 dokle je nebesa neće se probuditi 2 niti će se prenuti oda sna svog. 1
13O da me hoćeš u grobu sakriti 2 i skloniti me dokle ne utoli gnev Tvoj, 2 i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! 1
14Kad umre čovek, hoće li oživeti? 2 Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću 2 dokle mi dođe promena. 1
15Zazvaćeš, i ja ću Ti se odazvati; 2 delo ruku svojih poželećeš. 1
16A sada brojiš korake moje, 2 i ništa ne ostavljaš za greh moj. 1
17Zapečaćeni su u tobocu moji prestupi, 2 i zavezuješ bezakonja moja. 1
18Zaista, kao što gora padne i raspadne se, 2 i kao što se stena odvali s mesta svog, 1
19I kao što voda spira kamenje 2 i povodanj odnosi prah zemaljski, 2 tako nadanje čovečije obraćaš u ništa. 1
20Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, 2 menjaš mu lice i otpuštaš ga. 1
21Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; 2 ako li u sramoti, on se ne brine. 1
22Samo telo dok je živ boluje, 2 i duša njegova u njemu tuži.