Job 29
1Još nastavi Jov besedu svoju i reče: 1
2O da bih bio kao pređašnjih meseca, 2 kao onih dana kad me Bog čuvaše, 1
3Kad svetljaše svećom svojom nad glavom mojom, 2 i pri videlu Njegovom hođah po mraku, 1
4Kako bejah za mladosti svoje, 2 kad tajna Božija beše u šatoru mom, 1
5Kad još beše Svemogući sa mnom, 2 i deca moja oko mene, 1
6Kad se trag moj oblivaše maslom, 2 i stena mi točaše ulje potocima, 1
7Kad izlažah na vrata kroz grad, 2 i na ulici nameštah sebi stolicu: 1
8Mladići videći me uklanjahu se, 2 a starci ustajahu i stajahu, 1
9Knezovi prestajahu govoriti 2 i metahu ruku na usta svoja, 1
10Upravitelji ustezahu glas svoj 2 i jezik im prijanjaše za grlo. 1
11Jer koje me uho čujaše, nazivaše me blaženim; 2 i koje me oko viđaše, svedočaše mi 1
12Da izbavljam siromaha koji viče, 2 i sirotu i koji nema nikog da mu pomogne; 1
13Blagoslov onog koji propadaše dolažaše na me, 2 i udovici srce raspevah; 1
14U pravdu se oblačih i ona mi beše odelo, 2 kao plašt i kao venac beše mi sud moj. 1
15Oko bejah slepom i noga hromom. 1
16Otac bejah ubogima, 2 i razbirah za raspru za koju ne znah. 1
17I razbijah kutnjake nepravedniku, 2 i iz zuba mu istrzah grabež. 1
18Zato govorah: U svom ću gnezdu umreti, 2 i biće mi dana kao peska. 1
19Koren moj pružaše se kraj vode, 2 rosa bivaše po svu noć na mojim granama. 1
20Slava moja podmlađivaše se u mene, 2 i luk moj u ruci mojoj ponavljaše se. 1
21Slušahu me i čekahu, 2 i ćutahu na moj savet. 1
22Posle mojih reči niko ne progovaraše, 2 tako ih natapaše beseda moja. 1
23Jer me čekahu kao dažd, 2 i usta svoja otvarahu kao na pozni dažd. 1
24Kad bih se nasmejao na njih, ne verovahu, 2 i sjajnost lica mog ne razgonjahu. 1
25Kad bih otišao k njima, sedah u začelje, 2 i bejah kao car u vojsci, 2 kad teši žalosne.