Job 4
1Tada odgovori Elifas Temanac i reče: 1
2Ako ti progovorimo, da ti neće biti dosadno? 2 Ali ko bi se mogao uzdržati da ne govori? 1
3Gle, učio si mnoge, 2 i ruke iznemogle krepio si; 1
4Reči su tvoje podizale onog koji padaše, 2 i utvrđivao si kolena koja klecahu. 1
5A sada kad dođe na tebe, klonuo si; 2 kad se tebe dotače, smeo si se. 1
6Nije li pobožnost tvoja bila uzdanje tvoje? 2 I dobrota puteva tvojih nadanje tvoje? 1
7Opomeni se, ko je prav poginuo, 2 i gde su pravedni istrebljeni? 1
8Kako sam ja video, koji oru muku i seju nevolju, 2 to i žanju. 1
9Od dihanja Božijeg ginu, 2 i od daha nozdrva Njegovih nestaje ih. 1
10Rika lavu, i glas ljutom lavu 2 i zubi lavićima satiru se. 1
11Lav gine nemajući lova, 2 i lavići rasipaju se. 1
12Još dođe tajno do mene reč, 2 i uho moje doču je malo. 1
13U mislima o noćnim utvarama, 2 kad tvrd san pada na ljude, 1
14Strah poduze me i drhat, 2 od kog ustreptaše sve kosti moje, 1
15I duh prođe ispred mene, 2 i dlake na telu mom nakostrešiše se. 1
16Stade, ali mu ne poznah lica; 2 prilika beše pred očima mojim, 2 i ćuteći čuh glas: 1
17Eda li je čovek pravedniji od Boga? 2 Eda li je čovek čistiji od Tvorca svog? 1
18Gle, slugama svojim ne veruje, 2 i u anđela svojih nalazi nedostataka; 1
19A kamoli u onih koji stoje u kućama zemljanim, 2 kojima je temelj na prahu 2 i satiru se brže nego moljac. 1
20Od jutra do večera satru se, 2 i nestane ih navek da niko i ne opazi. 1
21Slava njihova ne prolazi li s njima? 2 Umiru, ali ne u mudrosti.