Job 17
1Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; 2 grobovi su moji. 1
2Kod mene su rugači, 2 i oko moje provodi noći u jadu koji mi zadaju. 1
3Daj mi ko će jamčiti kod Tebe; 2 ko je taj koji će se rukovati sa mnom? 1
4Jer si od njihovog srca sakrio razum; 2 zato ih nećeš uzvisiti. 1
5Ko laska prijateljima, 2 njegovim će sinovima oči posahnuti. 1
6Učinio je od mene priču narodima, 2 i postao sam bubnjanje među njima. 1
7Potamnelo je oko moje od jada, 2 i svi udi moji postaše kao sen. 1
8Začudiće se tome pravi, 2 i bezazleni će ustati na licemere. 1
9Ali će se pravednik držati svog puta, 2 i ko je čistih ruku većma će ojačati. 1
10A vi vratite se svikoliki i hodite; 2 neću naći mudra među vama. 1
11Dani moji prođoše, 2 misli moje pokidaše se, što imah u srcu. 1
12Od noći načiniše dan, 2 i svetlost je blizu mraka. 1
13Da bih se nadao, grob će mi biti kuća; 2 u tami ću prostreti postelju sebi. 1
14Grobu vičem: Ti si otac moj; 2 crvima: Ti si mati moja, ti si sestra moja. 1
15I gde je sada nadanje moje? 2 Moje nadanje ko će videti? 1
16U grob će sići, 2 počinuće sa mnom u grobu.