Job 37
1I od toga drhće srce moje, 2 i odskače sa svog mesta. 1
2Slušajte dobro gromovni glas Njegov 2 i govor što izlazi iz usta Njegovih. 1
3Pod sva nebesa pušta ga, 2 i svetlost svoju do krajeva zemaljskih. 1
4Za njom riče grom, grmi glasom veličanstva svog, 2 niti šta odgađa kad se čuje glas Njegov. 1
5Divno Bog grmi glasom svojim, 2 čini stvari velike, da ih ne možemo razumeti. 1
6Govori snegu: Padni na zemlju; 2 i daždu sitnom i daždu silnom. 1
7Zapečaćava ruku svakom čoveku, 2 da pozna sve poslenike svoje. 1
8Tada zver ulazi u jamu, 2 i ostaje na svojoj loži. 1
9S juga dolazi oluja, 2 i sa severa zima. 1
10Od dihanja Božijeg postaje led, 2 i široke vode stiskaju se. 1
11I da se natapa zemlja, nateruje oblak, 2 i rasipa oblak svetlošću svojom. 1
12I on se obrće i tamo i amo 2 po volji Njegovoj da čini sve što mu zapovedi po vasiljenoj. 1
13Čini da se nađe ili za kar ili za zemlju ili za dobročinstvo. 1
14Čuj to, Jove, 2 stani i gledaj čudesa Božija. 1
15Znaš li kako ih On uređuje 2 i kako sija svetlošću iz oblaka svog? 1
16Znaš li kako vise oblaci? 2 Znaš li čudesa Onog koji je savršen u svakom znanju? 1
17Kako ti se haljine ugreju 2 kad umiri zemlju s juga? 1
18Jesi li ti s Njim razapinjao nebesa, 2 koja stoje tvrdo kao saliveno ogledalo? 1
19Nauči nas šta ćemo Mu reći; 2 ne možemo od tame govoriti po redu. 1
20Hoće li Mu ko pripovediti šta bih ja govorio? 2 Ako li bi ko govorio, zaista, bio bih proždrt. 1
21Ali sada ne mogu ljudi gledati u svetlost kad sjaji na nebu, 2 pošto vetar prođe i očisti ga; 1
22Sa severa dolazi kao zlato; 2 ali je u Bogu strašnija slava. 1
23Svemoguć je, ne možemo Ga stignuti; 2 velike je sile, ali sudom i velikom pravdom nikoga ne muči. 1
24Zato Ga se boje ljudi; 2 Ne može Ga videti nikakav mudrac.