Job 3
1Potom otvori usta svoja Jov i stade kleti dan svoj.
2I progovorivši Jov reče: 1
3Ne bilo dana u koji se rodih, 2 i noći u kojoj rekoše: Rodi se detić! 1
4Bio taj dan tama, 2 ne gledao ga Bog ozgo, 2 i ne osvetljavala ga svetlost! 1
5Mrak ga zaprznio i sen smrtni, 2 oblak ga obastirao, 2 bio strašan kao najgori dani! 1
6Noć onu osvojila tama, 2 ne radovala se među danima godišnjim, 2 ne brojala se u mesece! 1
7Gle, noć ona bila pusta, 2 pevanja ne bilo u njoj! 1
8Kleli je koji kunu dane, 2 koji su gotovi probuditi krokodila! 1
9Potamnele zvezde u sumračje njeno, 2 čekala videlo i ne dočekala ga, 2 i ne videla zori trepavica; 1
10Što mi nije zatvorila vrata od utrobe 2 i nije sakrila muku od mojih očiju. 1
11Zašto ne umreh u utrobi? 2 Ne izdahnuh izlazeći iz utrobe? 1
12Zašto me prihvatiše kolena? 2 Zašto sise, da sem? 1
13Jer bih sada ležao i počivao; 2 spavao bih, i bio bih miran, 1
14S carevima i savetnicima zemaljskim, 2 koji zidaše sebi pustoline, 1
15Ili s knezovima, 2 koji imaše zlata, i kuće svoje puniše srebra. 1
16Ili zašto ne bih kao nedonošče sakriveno, 2 kao dete koje ne ugleda videla? 1
17Onde bezbožnici prestaju dosađivati, 2 i onde počivaju iznemogli, 1
18I sužnji se odmaraju 2 i ne čuju glas nastojnikov. 1
19Mali i veliki onde je, 2 i rob slobodan od svog gospodara. 1
20Zašto se daje videlo nevoljniku 2 i život onima koji su tužnog srca, 1
21Koji čekaju smrt a nje nema, 2 i traže je većma nego zakopano blago, 1
22Koji igraju od radosti 2 i vesele se kad nađu grob? 1
23Čoveku, kome je put sakriven 2 i kog je Bog zatvorio odsvuda? 1
24Jer pre jela mog dolazi uzdah moj, 2 i kao voda razliva se jauk moj. 1
25Jer čega se bojah dođe na mene, 2 i čega se strašah zadesi me. 1
26Ne počivah niti imah mira niti se odmarah, 2 i opet dođe strahota.