Job 16
1A Jov odgovori i reče: 1
2Slušao sam mnogo takvih stvari; 2 svi ste dosadni tešioci. 1
3Hoće li biti kraj praznim rečima? 2 Ili šta te tera da tako odgovaraš? 1
4I ja bih mogao govoriti kao vi, 2 da ste na mom mestu, 1 gomilati na vas reči 2 i mahati glavom na vas, 1
5Mogao bih vas hrabriti ustima svojim, 2 i micanje usana mojih olakšalo bi bol vaš. 1
6Ako govorim, neće odahnuti bol moj; 2 ako li prestanem, hoće li otići od mene? 1
7A sada me je umorio; 2 opustošio si sav zbor moj. 1
8Navukao si na me mrštine za svedočanstvo; 2 i moja mrša podiže se na me, i svedoči mi u oči. 1
9Gnev Njegov rastrže me, 2 nenavidi me, škrguće zubima na me, 2 postavši mi neprijatelj seva očima svojim na me. 1
10Razvaljuju na me usta svoja, 2 sramotno me biju po obrazima, 2 skupljaju se na me. 1
11Predao me je Bog nepravedniku, 2 i u ruke bezbožnicima bacio me. 1
12Bejah miran i zatre me, 2 i uhvativši me za vrat smrska me 2 i metnu me sebi za belegu. 1
13Opkoliše me Njegovi strelci, 2 cepa mi bubrege nemilice, 2 prosipa na zemlju žuč moju. 1
14Zadaje mi rane na rane, 2 i udara na me kao junak. 1
15Sašio sam kostret po koži svojoj, 2 i uvaljao sam u prah slavu svoju. 1
16Lice je moje podbulo od plača, 2 na veđama je mojim smrtni sen; 1
17Premda nema nepravde u rukama mojim, 2 i molitva je moja čista. 1
18Zemljo, ne krij krv što sam prolio, 2 i neka nema mesta vikanju mom. 1
19I sada eto je na nebu svedok moj, 2 svedok je moj na visini. 1
20Prijatelji se moji podruguju mnom; 2 oko moje roni suze Bogu. 1
21O da bi se čovek mogao pravdati s Bogom, 2 kao sin čovečiji s prijateljem svojim! 1
22Jer godine izbrojane navršuju se, 2 i polazim putem odakle se neću vratiti.