Job 5
1Zovi; hoće li ti se ko odazvati? 2 I kome ćeš se između svetih obratiti? 1
2Doista bezumnog ubija gnev, 2 i ludog usmrćuje srdnja. 1
3Ja videh bezumnika gde se ukorenio; 2 ali odmah prokleh stan njegov. 1
4Sinovi su njegovi daleko od spasenja 2 i satiru se na vratima a nema ko da izbavi. 1
5Letinu njegovu jede gladni 2 i ispred trnja kupi je, 2 i lupež ždere blago njihovo. 1
6Jer muka ne izlazi iz praha 2 niti nevolja iz zemlje niče. 1
7Nego se čovek rađa na nevolju, 2 kao što iskre iz ugljevlja uzleću u vis. 1
8Ali ja bih Boga tražio, 2 i pred Boga bih izneo stvar svoju, 1
9Koji čini stvari velike i neispitive, 2 divne, kojima nema broja; 1
10Koji spušta dažd na zemlju 2 i šalje vodu na polja; 1
11Koji podiže ponižene, 2 i žalosne uzvišuje k spasenju; 1
12Koji rasipa misli lukavih 2 da ruke njihove ne svrše ništa; 1
13Koji hvata mudre u njihovom lukavstvu, 2 i nameru opakih obara; 1
14Danju nailaze na mrak, 2 i u podne pipaju kao po noći. 1
15On izbavlja ubogog od mača, 2 od usta njihovih 2 i od ruke silnog. 1
16Tako ima nadanja siromahu, 2 a zloća zatiskuje usta svoja. 1
17Gle, blago čoveku koga Bog kara; 2 i zato ne odbacuj karanje Svemogućeg. 1
18Jer On zadaje rane, i zavija; 2 On udara, i ruke Njegove isceljuju. 1
19Iz šest nevolja izbaviće te; 2 ni u sedmoj neće te se zlo dotaći. 1
20U gladi izbaviće te od smrti 2 i u ratu od mača. 1
21Kad jezik šiba, bićeš sakriven, 2 niti ćeš se bojati pustoši kad dođe. 1
22Smejaćeš se pustoši i gladi, 2 niti ćeš se bojati zverja zemaljskog. 1
23Jer ćeš s kamenjem poljskim biti u veri, 2 i zverje će poljsko biti u miru s tobom. 1
24I videćeš da je mir u šatoru tvom, 2 kućićeš kuću svoju i nećeš se prevariti. 1
25Videćeš kako će ti se umnožiti seme tvoje, 2 i porod će tvoj biti kao trava na zemlji. 1
26Star ćeš otići u grob 2 kao što se žito snosi u stog u svoje vreme. 1
27Eto, razgledasmo to, tako je; 2 poslušaj i razumi.